Rad Petre Zlonoge predstavlja odmicanje od klasičnog procesa stvaranja animiranog filma. Umjetnica svoj proces ne bazira na unaprijed definiranoj narativnoj i vizualnoj kompoziciji, već idejni impuls prepušta slobodnom kretanju u svim produkcijskim fazama.
Ovaj slobodan proces kreativnog promišljanja u potpunosti može izmijeniti i preokrenuti početni idejni koncept te stvoriti umjetničko djelo u kojemu se iščitava autoričina intimna igra. Transformacijom segmentnih jedinica, koji sami sebe spontano organiziraju i pokreću, Petra stvara prepoznatljive cikluse koji se odvijaju na filmu i u galeriji.
Svijet u svom sveukupnom sadržaju, satkan od bogatstva prirode, bića, duhovnosti i beskraja, svijet je koji nismo u stanju cjelovito pojmiti i predočiti.
Uprizoriti oku nedokučivo, veliko i moćno, iziskuje simultano širenje perspektive promatranja, vizualizaciju onoga što je iza samog fenomena, što znači i odstupanje od zakona fizike i društva.
Tu autorica pronalazi polazišnu točku za promišljanje i vizualizaciju naše stvarnosti.
Sveobuhvatno prostranstvo Petra ne konstruira geometrijskom perspektivom dubine, upravo suprotno, opredjeljuje se za jednostavan, ali u slojevima izgrađen dvodimenzionalan filmski prostor, oslobođen konstruiranih dimenzija.
Negirajući granice medija, uspostavlja kontinuitet kojim implicira alternativu vizualno danom i shvatljivom, uvid u svijet gdje riječi i zvukovi ne opisuju ono što bi oko trebalo vidjeti, već izražavaju i pojašnjavaju maglovite misli i nevidljiva prostranstva.
Pročišćene površine, jednostavne crteže i tople tonove čistih organskih boja, suptilno obogaćuje atmosferski zvuk, čiji sveobuhvatni „prizori“ dočaravaju dubinu univerzuma.
Iscrtani likovi slobodno se kreću ne mareći ni za okvir niti za oko gledatelja. Lišeni težine, nesputano se gibaju u ovom „dubinskom“ svijetu, preispitujući i tražeći odgovore na kompleksna pitanja našeg nastanka i postojanja.
U galerijski prostor Petra slobodno pušta svijet filma da u svim svojim varijacijama i dimenzijama odigra igru ciklusa stvaranja, izdvajanja i premještanja.
Kao i na filmu, svi elementi kreću se u svom jedinstvenom ritmu, bestežinski, neodređeno i nepravilno, stvarajući podudaranje koje u svojoj slobodi odražava spontani sinkronicitet kozmosa.
Likovi se opiru i izlaze iz matematičke strukture prostora i konstrukcije specifičnih tijela, tragaju i pronalaze. Na filmskom platnu i u prostoru galerije, oni struje i titraju između nas ukazujući kako niti jedan okvir nije stabilan u odnosu na svijet koji se odvija.
Ulaskom u galeriju, posjetitelj svojom veličinom i u vlastitom ritmu postaje dio tog predivnog svijeta gdje doživljava impozantne varijacije njihovih veličina.
Kroz ovu, simbolima obogaćenu, prostornu imaginaciju, crteži se otkrivaju i „prepoznaju“, a riječi i zvuk smisleno govore o beskonačnoj prirodi. Poetično iskazuju misli i predodžbe Petrinog svijeta; kontemplativne slike osobnog i kozmičkog poimanja životnog ciklusa, gdje svaki kraj predstavlja neki novi početak.
Iva Gašparović
